Lupiga na gostovanju kod navijača Livorna:
„Sjećam se kada su hrvatski navijači ovdje u Livornu napravili svastiku na tribini. Fascinantno mi je vidjeti ultrase u zemljama poput Hrvatske ili Poljske, gdje neonacisti koje bi Hitler stavio u roblje danas prave svastike. Nemjerljiva glupost“, govori nam vođa ultrasa iz talijanskog Livorna dok okupani kišom iščekujemo početak susreta između Livorna i Lazija. Ekipa Lupige posjetila je Livorno kako bi vam pokazala nešto posve drugačije od hrvatske zbilje. Navijače, koji umjesto stiliziranih nacističkih obilježja viju crvene zastave, umjesto skandiranja nezavisnoj državi pjevaju Bella Ciao i umjesto, kod nas uobičajenog neofašizma, otvoreno govore da su komunisti.
Promatrajući Hajduk Jugend na tribinama valjda jedinog punokrvnog partizanskog kluba u Europi i slušajući Josipa Šimunića te komentatore državne televizije naivni promatrač u Hrvatskoj mogao bi zaključiti kako osim navijača, igrača i novinara desničara u svijetu nogometa ne postoji ništa drugo. Stoga smo tragom Monthy Pytona odlučili posjetiti Livorno u Toscani i pokazati vam nešto posve drugačije. Navijače, koji umjesto stiliziranih nacističkih obilježja viju crvene zastave, umjesto skandiranja nezavisnoj državi pjevaju Bella Ciao i umjesto, ovdje uobičajenog neofašizma, otvoreno govore da su komunisti.
Nije ni čudo obzirom da je Livorno grad u kojem je 1921. godine utemeljena Komunistička partija Italije. Na žalost, grad Livorno zatekli smo potopljen kišom dok sam klub sve izvjesnije dogodine očekuje drugoligaška sudbina. Mrski protivnici iz Rima, Lazio, ovdje nerijetko zvan i Nazio, tek je dodatno poružnio ionako ružnu nedjelju.
Unatoč lošem raspoloženju o Livornu, navijačima, komunizmu i nogometu razgovarali smo s 46-godišnjim vođom domaćih ultrasa koji nas je za opširnu priču o ovoj nesvakidašnjoj navijačkoj skupini zauzvrat tražio anonimnost.
Navijači Livorna sinonim su lijevih ultrasa. U medijima često nailazimo na epitet "staljinisti". Zašto je to tako?
-Sigurno da tome doprinose transparenti na ćirilici, zastave Sovjetskog Saveza i slično, međutim to se prije svega događa zbog površnosti. Ja jesam komunist i navijači Livorna jesu ljevičari, ali tu ima svega. Medijima je nekako najlakše komunicirati tako da stvari pojednostave i onda ih tako pojednostavljene preprodaju, najčešće ne trudeći se pretjerano ulaziti u detalje. Ono što mogu reći iz svog iskustva jest da su ultrasi Livorna idealisti koji se bore za bolje društvo. Od staljinizma kojim nas rado etiketiraju bolje nas sublimira Che Guevara. Rekao bih da je zapravo u njemu puno bolje oslikan duh Livorna i ultrasa. Uostalom, prije desetak godina (2005. op.a.) ovdje je bila i Aleida (kći Che Guevare op.a). To je jedna borba za ideale, do posljednjeg daha. Borba za pravednije društvo, a sve ovo ostalo samo su pokušaji da nas se smjesti u neku ladicu.
Zaustavlja li se taj komunizam samo na parolama, zastavama, koreografiji ili postoje i druge manifestacije, manje vidljive od onih u medijima?
-Zastave, koreografije i slično dio su navijačkog rituala. Ultrasi su pak dio naroda, dio grada, a Livorno je povijesno komunistički grad u kojem je uostalom i osnovana KP Italije pa je onda i prirodno da vrijednosti koje gaje građani donose na stadion kao što ih uostalom donose na svoja radna mjesta, u svoje domove... Kako s tim vrijednostima Livornezi žive i van stadiona tako je i logično da i navijači te iste vrijednosti žive van stadiona. Nebrojeno puta smo sudjelovali u akcijama, od prikupljanja novca za oboljele, nezaposlene, sve prezrene... Kako na tribini, tako i u gradu. Sudjelujemo i u javnim događanjima, prema tome, nikako se ne može reći da je komunizam ovdje izražen samo time što se vijore zastave ili pjeva Bella Ciao.
Kako se politika i navijači međusobno dodiruju?
-Često su se razne partije, primjerice Rifondazione (Komunistička partija op.a), trudile da se očešu o Livorno. Da iskoriste navijače i promoviraju se preko nas. Osim u možda par slučajeva, kada smo to smatrali važnim u jednom globalnom kontekstu bitnom za čitavu zemlju, mi smo to uglavnom uvijek odbijali. Prije svega zbog toga što se prava politika ne treba voditi na stadionu, već na ulicama i trgovima. Nažalost, politika je danas pokvarena i korumpirana. Ona politika koje se držimo mi i ona na koju uistinu možemo utjecati jest politika među nama samima. Kako na utakmici tako i u životu generalno. Pomoći onome tko je u neimaštini, tko je ostao bez posla da nekako prevaziđe taj period dok ne nađe novi posao. Kada govorimo u kontekstu ultrasa isto se događa kada netko nema novaca da kupi ulaznicu za tribinu. To je ono što za nas znači biti komunisti. Često se neki momci srame jer nemaju novca, ali mi smo i u životu i na tribini svi zajedno. Kada netko nema novca, ne možeš reći "ma ko te jebe", moraš se nekako organizirati. Uključiti čitavu grupu ljudi koja onda olakšava život svima. To je, smatram, smisao komunizma. Komuna, zajednica, koja radi za dobrobit svakoga i kada to ljudi osjete na vlastitom iskustvu onda to nauče poštivati, cijeniti i razvijati taj duh solidarnosti.
Ljudi izvana sve ultrase gledaju otprilike jednako. Svi su isti i rade samo probleme.
-Naravno da se ne slažem s tim. Postoji određeni rudimentarni, primitivni, aspekt kod ultrasa koji često vidimo u divljini među životinjama, ali i među ljudima. Ne znam kako bih to objasnio, recimo da je to poput nekog masovnog boksa. Biti ultras dijelom znači i sukobiti se s drugima, odmjeriti se, ali prije svega mi se sukobljavamo samo s onim navijačima koji traže sukob. Odmjeriti se s nekim na fer način. Postoje brojni ultrasi poput Laziala ili Romanista koji se okolo šeću s noževima. To je taj ljudski faktor koji je nerijetko gori od životinjskog. Ponavljam, mi ćemo se odmjeriti s drugima, ali to znači golim rukama bez trikova. Noževi nisu dio iskonskog duha ultrasa, to su budale koje će i ubiti čovjeka.
Ultrasi ne prate reprezentaciju, međutim, vjerujem da se sjećate 2006. godine kada je upravo tu u Livornu Italija igrala sa Hrvatskom...
-Kada su hrvatski navijači napravili svastiku na tribini? Sjećam se. Na lokalnoj razini, ovdje u Toskani, to se kritiziralo na dugo i široko. No, u državi, koja je po mnogim kriterijima jedna desničarska zemlja, te se stvari pomalo zanemaruju. Uostalom, čitav se svijet okreće udesno. Čitav sustav koji smo gradili gotovo stotinu godina, danas se polako raspada i vrijednosti poput antifašizma danas se smatraju nečim prevaziđenim i nepotrebnim. Pretpostavljam da je slična situacija i u Hrvatskoj. Naravno da nam to nije bilo drago vidjeti, no to je na žalost tako. Međutim, fascinantno mi je danas vidjeti ultrase u zemljama poput Hrvatske ili Poljske. To su uglavnom ekstremni desničari, posebno u Poljskoj, neonacisti koje bi Hitler stavio u roblje da bi mu danas te budaletine radile svastike po tribini. Fascinantna glupost, nemjerljiva.
Bivši igrač Juventusa i kapetan Basela, Ivan Ergić kaže da navijači danas imaju problema sa shvaćanjem situacije u kojoj se nalazi društvo i nogomet. Kako ga doživljavate Vi?
-Ne znam kako na to gleda prosječan navijač, potrošač koji nogomet konzumira kao bilo koju drugu robu. Ultrasi nisu budale, često stvari razumiju bolje od drugih jer žive s ljudima na ulici, dio su društva koje podjednako pritišće i skupljače salveta i ultrase. Ultrasi, govorim u svoje ime i u ime svojih navijača, znaju da žive u društvu koje je sve manje humano i sve više okrenuto eksploataciji. Oni to znaju ne zato što sam ja to sada rekao, već zato što to društvo svakodnevno doživljavaju. Ovdje u Livornu mi se borimo protiv bolesnog društva i nogometa koji je dio tog društva pa je zajedno s njim i obolio. No, problem je što je sa sustavom obolio i čovjek. Ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost prilagođavanja i polako se prilagođavaju i na ove uvjete. Govorim o uvjetima kojima smo svi podložni. Od uvjeta na poslu kojeg nema, ako ga i ima onda je to posao koji ti ne dozvoljava normalan život. To je posao koji ne znaš hoćeš li za tri mjeseca još uvijek imati, to je posao koji ti ne dozvoljava minimum slobode ne dozvoljava ti da misliš o budućnosti već te stavlja u poziciju da se svakodnevno zadovoljavaš onim jadom koji imaš jer može uvijek biti gore. Zbog toga mi cijenimo Che Guevaru, mi cijenimo ono što su nam ovdje ostavili naši očevi i njihovi očevi koji se nisu zadovoljavali, koji se nisu pomirili, koji se nisu htjeli prilagoditi fašizmu i koji su se borili i izborili za nekakve pravednije uvjete. Na žalost, danas smo veliki dio toga izgubili i opet smo na početku.
Fojbe su u Italiji oduvijek vruća tema, nerijetko su navijači Livorna na gostovanjima u Trstu kod Triestine lokalne profašističke ultrase podsjećali na vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
-Kod nas (u Toskani, op.a.) izreka "Bacit ćemo i vas u fojbe" proizlazi iz doba titoizma. Često se govori u Italiji kako je Tito napravio masakr nakon oslobođenja Istre. Ovdje pak vlada mišljenje kako čišćenje od fašizma nikada nije dobro provedeno. Posebno u tim krajevima oko Trsta. Slažem se da se radi o prilično ekstremnoj provokaciji iz perspektive talijanskog nacionalizma.
Što ste naučili u svim tim godinama koje ste proveli na tribinama?
-To je mjesto gdje je prijateljstvo važno. Gdje se pomoć traži i nalazi.Mjesto na kojem, mnogi će se iznenaditi, trebaš razmisliti prije nego što nešto kažeš. Posebno u našem gradu koji je prilično ekstreman iz političke perspektive. Tribina te nauči da budeš agilan u svojim mislima, da poštuješ i da budeš poštovan. Ne zbog onoga što govoriš već zbog onoga kako se ponašaš i što radiš, kako se odnosiš prema svojim prijateljima i ne samo prijateljima već ljudima koje sretneš jednom u životu. Nešto što nije samo vrijedno na tribini već nešto što te nosi kroz sve životne situacije. Ono što moja djeca, imam dvije djevojčice, jednu od 16 i jednu od sedam godina, danas teško razumiju. Boriti se za svoje ideale, za zdravo društvo u kojem živiš koje je danas solidarno s tvojim drugom, a sutra će biti i s tobom ako bude potrebe. I, što je najvažnije, ne odustajati, boriti se do zadnjeg daha i kada te ismijavaju, kada od tebe rade budalu, kada te omalovažavaju... Ustrajati, biti pravedan i biti čovjek prema svima. U tom smislu mi smo u Livornu ipak jedan sretan otok unatoč svim našim defektima jer svi mi imamo mana. I naš grad i ja kao pojedinac i mi kao ultrasi.
preuzeto sa: Lupiga.com
Promatrajući Hajduk Jugend na tribinama valjda jedinog punokrvnog partizanskog kluba u Europi i slušajući Josipa Šimunića te komentatore državne televizije naivni promatrač u Hrvatskoj mogao bi zaključiti kako osim navijača, igrača i novinara desničara u svijetu nogometa ne postoji ništa drugo. Stoga smo tragom Monthy Pytona odlučili posjetiti Livorno u Toscani i pokazati vam nešto posve drugačije. Navijače, koji umjesto stiliziranih nacističkih obilježja viju crvene zastave, umjesto skandiranja nezavisnoj državi pjevaju Bella Ciao i umjesto, ovdje uobičajenog neofašizma, otvoreno govore da su komunisti.
Nije ni čudo obzirom da je Livorno grad u kojem je 1921. godine utemeljena Komunistička partija Italije. Na žalost, grad Livorno zatekli smo potopljen kišom dok sam klub sve izvjesnije dogodine očekuje drugoligaška sudbina. Mrski protivnici iz Rima, Lazio, ovdje nerijetko zvan i Nazio, tek je dodatno poružnio ionako ružnu nedjelju.
Unatoč lošem raspoloženju o Livornu, navijačima, komunizmu i nogometu razgovarali smo s 46-godišnjim vođom domaćih ultrasa koji nas je za opširnu priču o ovoj nesvakidašnjoj navijačkoj skupini zauzvrat tražio anonimnost.
Navijači Livorna sinonim su lijevih ultrasa. U medijima često nailazimo na epitet "staljinisti". Zašto je to tako?
-Sigurno da tome doprinose transparenti na ćirilici, zastave Sovjetskog Saveza i slično, međutim to se prije svega događa zbog površnosti. Ja jesam komunist i navijači Livorna jesu ljevičari, ali tu ima svega. Medijima je nekako najlakše komunicirati tako da stvari pojednostave i onda ih tako pojednostavljene preprodaju, najčešće ne trudeći se pretjerano ulaziti u detalje. Ono što mogu reći iz svog iskustva jest da su ultrasi Livorna idealisti koji se bore za bolje društvo. Od staljinizma kojim nas rado etiketiraju bolje nas sublimira Che Guevara. Rekao bih da je zapravo u njemu puno bolje oslikan duh Livorna i ultrasa. Uostalom, prije desetak godina (2005. op.a.) ovdje je bila i Aleida (kći Che Guevare op.a). To je jedna borba za ideale, do posljednjeg daha. Borba za pravednije društvo, a sve ovo ostalo samo su pokušaji da nas se smjesti u neku ladicu.
Zaustavlja li se taj komunizam samo na parolama, zastavama, koreografiji ili postoje i druge manifestacije, manje vidljive od onih u medijima?
-Zastave, koreografije i slično dio su navijačkog rituala. Ultrasi su pak dio naroda, dio grada, a Livorno je povijesno komunistički grad u kojem je uostalom i osnovana KP Italije pa je onda i prirodno da vrijednosti koje gaje građani donose na stadion kao što ih uostalom donose na svoja radna mjesta, u svoje domove... Kako s tim vrijednostima Livornezi žive i van stadiona tako je i logično da i navijači te iste vrijednosti žive van stadiona. Nebrojeno puta smo sudjelovali u akcijama, od prikupljanja novca za oboljele, nezaposlene, sve prezrene... Kako na tribini, tako i u gradu. Sudjelujemo i u javnim događanjima, prema tome, nikako se ne može reći da je komunizam ovdje izražen samo time što se vijore zastave ili pjeva Bella Ciao.
Kako se politika i navijači međusobno dodiruju?
-Često su se razne partije, primjerice Rifondazione (Komunistička partija op.a), trudile da se očešu o Livorno. Da iskoriste navijače i promoviraju se preko nas. Osim u možda par slučajeva, kada smo to smatrali važnim u jednom globalnom kontekstu bitnom za čitavu zemlju, mi smo to uglavnom uvijek odbijali. Prije svega zbog toga što se prava politika ne treba voditi na stadionu, već na ulicama i trgovima. Nažalost, politika je danas pokvarena i korumpirana. Ona politika koje se držimo mi i ona na koju uistinu možemo utjecati jest politika među nama samima. Kako na utakmici tako i u životu generalno. Pomoći onome tko je u neimaštini, tko je ostao bez posla da nekako prevaziđe taj period dok ne nađe novi posao. Kada govorimo u kontekstu ultrasa isto se događa kada netko nema novaca da kupi ulaznicu za tribinu. To je ono što za nas znači biti komunisti. Često se neki momci srame jer nemaju novca, ali mi smo i u životu i na tribini svi zajedno. Kada netko nema novca, ne možeš reći "ma ko te jebe", moraš se nekako organizirati. Uključiti čitavu grupu ljudi koja onda olakšava život svima. To je, smatram, smisao komunizma. Komuna, zajednica, koja radi za dobrobit svakoga i kada to ljudi osjete na vlastitom iskustvu onda to nauče poštivati, cijeniti i razvijati taj duh solidarnosti.
Ljudi izvana sve ultrase gledaju otprilike jednako. Svi su isti i rade samo probleme.
-Naravno da se ne slažem s tim. Postoji određeni rudimentarni, primitivni, aspekt kod ultrasa koji često vidimo u divljini među životinjama, ali i među ljudima. Ne znam kako bih to objasnio, recimo da je to poput nekog masovnog boksa. Biti ultras dijelom znači i sukobiti se s drugima, odmjeriti se, ali prije svega mi se sukobljavamo samo s onim navijačima koji traže sukob. Odmjeriti se s nekim na fer način. Postoje brojni ultrasi poput Laziala ili Romanista koji se okolo šeću s noževima. To je taj ljudski faktor koji je nerijetko gori od životinjskog. Ponavljam, mi ćemo se odmjeriti s drugima, ali to znači golim rukama bez trikova. Noževi nisu dio iskonskog duha ultrasa, to su budale koje će i ubiti čovjeka.
Ultrasi ne prate reprezentaciju, međutim, vjerujem da se sjećate 2006. godine kada je upravo tu u Livornu Italija igrala sa Hrvatskom...
-Kada su hrvatski navijači napravili svastiku na tribini? Sjećam se. Na lokalnoj razini, ovdje u Toskani, to se kritiziralo na dugo i široko. No, u državi, koja je po mnogim kriterijima jedna desničarska zemlja, te se stvari pomalo zanemaruju. Uostalom, čitav se svijet okreće udesno. Čitav sustav koji smo gradili gotovo stotinu godina, danas se polako raspada i vrijednosti poput antifašizma danas se smatraju nečim prevaziđenim i nepotrebnim. Pretpostavljam da je slična situacija i u Hrvatskoj. Naravno da nam to nije bilo drago vidjeti, no to je na žalost tako. Međutim, fascinantno mi je danas vidjeti ultrase u zemljama poput Hrvatske ili Poljske. To su uglavnom ekstremni desničari, posebno u Poljskoj, neonacisti koje bi Hitler stavio u roblje da bi mu danas te budaletine radile svastike po tribini. Fascinantna glupost, nemjerljiva.
Bivši igrač Juventusa i kapetan Basela, Ivan Ergić kaže da navijači danas imaju problema sa shvaćanjem situacije u kojoj se nalazi društvo i nogomet. Kako ga doživljavate Vi?
-Ne znam kako na to gleda prosječan navijač, potrošač koji nogomet konzumira kao bilo koju drugu robu. Ultrasi nisu budale, često stvari razumiju bolje od drugih jer žive s ljudima na ulici, dio su društva koje podjednako pritišće i skupljače salveta i ultrase. Ultrasi, govorim u svoje ime i u ime svojih navijača, znaju da žive u društvu koje je sve manje humano i sve više okrenuto eksploataciji. Oni to znaju ne zato što sam ja to sada rekao, već zato što to društvo svakodnevno doživljavaju. Ovdje u Livornu mi se borimo protiv bolesnog društva i nogometa koji je dio tog društva pa je zajedno s njim i obolio. No, problem je što je sa sustavom obolio i čovjek. Ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost prilagođavanja i polako se prilagođavaju i na ove uvjete. Govorim o uvjetima kojima smo svi podložni. Od uvjeta na poslu kojeg nema, ako ga i ima onda je to posao koji ti ne dozvoljava normalan život. To je posao koji ne znaš hoćeš li za tri mjeseca još uvijek imati, to je posao koji ti ne dozvoljava minimum slobode ne dozvoljava ti da misliš o budućnosti već te stavlja u poziciju da se svakodnevno zadovoljavaš onim jadom koji imaš jer može uvijek biti gore. Zbog toga mi cijenimo Che Guevaru, mi cijenimo ono što su nam ovdje ostavili naši očevi i njihovi očevi koji se nisu zadovoljavali, koji se nisu pomirili, koji se nisu htjeli prilagoditi fašizmu i koji su se borili i izborili za nekakve pravednije uvjete. Na žalost, danas smo veliki dio toga izgubili i opet smo na početku.
 |
| Prijateljski odnosi sa navijačima A.E.K.-a |
Fojbe su u Italiji oduvijek vruća tema, nerijetko su navijači Livorna na gostovanjima u Trstu kod Triestine lokalne profašističke ultrase podsjećali na vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
-Kod nas (u Toskani, op.a.) izreka "Bacit ćemo i vas u fojbe" proizlazi iz doba titoizma. Često se govori u Italiji kako je Tito napravio masakr nakon oslobođenja Istre. Ovdje pak vlada mišljenje kako čišćenje od fašizma nikada nije dobro provedeno. Posebno u tim krajevima oko Trsta. Slažem se da se radi o prilično ekstremnoj provokaciji iz perspektive talijanskog nacionalizma.
Što ste naučili u svim tim godinama koje ste proveli na tribinama?
-To je mjesto gdje je prijateljstvo važno. Gdje se pomoć traži i nalazi.Mjesto na kojem, mnogi će se iznenaditi, trebaš razmisliti prije nego što nešto kažeš. Posebno u našem gradu koji je prilično ekstreman iz političke perspektive. Tribina te nauči da budeš agilan u svojim mislima, da poštuješ i da budeš poštovan. Ne zbog onoga što govoriš već zbog onoga kako se ponašaš i što radiš, kako se odnosiš prema svojim prijateljima i ne samo prijateljima već ljudima koje sretneš jednom u životu. Nešto što nije samo vrijedno na tribini već nešto što te nosi kroz sve životne situacije. Ono što moja djeca, imam dvije djevojčice, jednu od 16 i jednu od sedam godina, danas teško razumiju. Boriti se za svoje ideale, za zdravo društvo u kojem živiš koje je danas solidarno s tvojim drugom, a sutra će biti i s tobom ako bude potrebe. I, što je najvažnije, ne odustajati, boriti se do zadnjeg daha i kada te ismijavaju, kada od tebe rade budalu, kada te omalovažavaju... Ustrajati, biti pravedan i biti čovjek prema svima. U tom smislu mi smo u Livornu ipak jedan sretan otok unatoč svim našim defektima jer svi mi imamo mana. I naš grad i ja kao pojedinac i mi kao ultrasi.
 |
| Tekst: "Navijači sa fašističkim stavovima - kurvini sinovi! Jebeš Lacio i Zlatnu Zoru!" |
preuzeto sa: Lupiga.com
Нема коментара:
Постави коментар